RJEŠENJE ZA ATLANTO- OKCIPITALNE DISFUNKCIJE

(*Tekst primjeren osteopatima, kiropraktičarima, liječnicima, fizioterapeutima, kineziolozima i ostalim zdravstvenim radnicima.)

Poučen svakodnevnim iskustvom iz osteopatske prakse, mišljenja sam da bi prije direktne intervencije na C1 kralješku (atlasu), organizmu trebalo pristupiti prvo globalno pa tek potom lokalno i specifično.

Naš prvi kralježak atlas ne funkcionira izolirano; njegova biomehanika i neurofiziologija zbog svoje iznimne važnosti, uvijek bi se trebale razmatrati šire, u kontekstu cjelokupnog miofascijalnog, neurovaskularnog i kraniosakralnog sustava.

Globalni pristup

obuhvaćao bi, uz temeljitu prethodnu anamnezu, cjelovitu evaluaciju tijela vizualnim, osteopatskim i ortopedskim testovima a potom, kao početni korak, pažljivu mobilizaciju svih miofascijalnih lanaca koji povezuju kraniocervikalnu regiju s ostatkom lokomotornog sustava.

Jedan od ključnih elemenata efikasne pripreme tijela za oslobađanje atlanto-okcipitalne regije bio bi oslobađanje centralnog visceralnog fascijalnog lanca-kontinuirane linije fascija koje povezuju glavu, vrat, srce, dijafragmu, trbušne organe i zdjelicu u jedinstvenu funkcionalnu cjelinu.

Kada se ovaj duboki fascijalni lanac rastereti, tijelo spontano postaje mekše i prohodnije. U takvim uvjetima atlas neće biti "zarobljen" između napetih, suprostavljenih sila. Otvorit će mu se prostor za slobodan, fiziološki pokret i optimalni uvjeti za njegovo oslobađanje.

Potom bi kranijalnim i kraniosakralnim osteopatskim tehnikama trebalo sprovesti harmonizaciju napetosti u ovojnicama mozga i leđne moždine (dura mater) te kranijalnim membranama to jest duralnim nastavcima, čime bi se izravno utjecalo na kvalitet kranijalne dinamike, intrakranijalnih tenzija i neurovegetativnu ravnotežu.

U globalnom pristupu rješavanju atlanto-okcipitalnih disfunkcija, jedan od kardinalnih, a često zanemarenih aspekata jest važnost centriranja zdjelice i balans lumbosakralnog dijela kralježnice!

Zdjelica predstavlja temelj cijelog aksijalnog sustava, a položaj atlasa samo je završna manifestacija složenog posturalnog lanca koji započinje upravo u području lumbosakralnog segmenta.

Ukoliko je zdjelica rotirana, elevirana, asimetrična ili funkcionalno blokirana, cijela kralježnica mora se adaptirati kako bi glava ostala u horizontalnom položaju. Te adaptacije putuju od dolje prema gore i završavaju upravo u atlantookcipitalnom spoju koji je najosjetljivija točka posturalne regulacije gdje i najmanja kompenzacija postaje značajna za njegov položaj i dinamiku pokreta.

Upravo iz tog razloga, prije bilo kakvog specifičnog rada na atlasu, trebalo bi:

• poravnati zdjelični prsten

• osloboditi i balansirati sakroilijačne zglobove

• provjeriti simetriju donjih ekstremiteta

• osloboditi lumbosakralne fascijalne i mišićne tenzije

• omogučiti fiziološku mobilnost L5-S1 segmenta

  
  

Centrirana zdjelica i oslobođena lumbosakralna regija utjecati će na spontanu reorganizaciju kralježnice u skladniji i funkcionalniji položaj i time će se smanjiti kompenzacijske tenzije u torakalnoj i cervikalnoj regiji te stvoriti povoljniji biomehanički uvjeti za atlanto-okcipitalni zglob pri kojima će isti biti u neutralnijoj i stabilnijoj poziciji, te oslobođen od kompenzacijske uloge. U tim uvjetima atlas neće samo biti spreman za nježno centriranje i vraćanje u fiziološki položaj bez otpora i traume, već će moći održati svoju novu poziciju i kroz duže vremensko razdoblje.

Posebnu pažnju uz navedeno treba posvetiti poticanju dinamike tjelesnih tekućina-arterijskog i venskog optoka, fluktuacije cerebrospinalnog likvora te kretanju međustanične tekućine. Vitalni fluidni procesi predstavljaju temelj dobrog zdravlja i pospješuju odgovor tkiva na daljnju terapiju, omogućujući da se ista sprovede potpunije i učinkovitije.

Mobilizacijom perifernih živaca i njihovom dekompresijom duž cijelog tijela poduprijet će se normalizacija živčanih signala i doprinijeti uravnoteženju neurofiziološke funkcije i učinkovitoj stimulaciji vitaliteta.

Kada se kraniosakralni i miofascijalni segment "otključa" i ponovno uspostavi svoju primarnu pokretljivost, u organizmu će se spontano pokrenuti niz dekompenzacijskih i autoregulacijskih i regeneracijskih procesa.

Ti mehanizmi, jednom pokrenuti manifestirati će se kroz poboljšani mobilitet tjelesnih tkiva i struktura, pozitivne promjene u respiratornoj dinamici, posturalnoj reorganizaciji, smanjenju neuromišićnih tenzija itd.

Globalna dekompenzacija tijela u takvim uvijetima biti će uspješnija, temeljitija i definitivno netraumatična iz razloga što će prethodno dobro pripremljen organizam ostati u granicama vlastite anatomske i neurovegetatine tolerancije.

Pojednostavnjeno, poštivati će se njegov dekompenzacijski kapacitet i granice adaptacije na novonastale promjene na strukturi i u dinamici pokreta!

Takva priprema poslužit će kao regulatorna osnova koja će omogućiti tijelu da uđe blago i postepeno u procese dekompenzacije, na jasan, kontroliran i s fiziološkog apekta, prihvatljiv način.

Lokalno, nužno bi bilo otpustiti restrikcije u segmentima C0-C7, dovesti vratne kralješke u što fiziološkiji položaj, optimizirati njihov intersegmentalni pokret te omogućiti okolnim mekim tkivima-mišićima, fascijama, ligamentima i neuro-vaskularnim strukturama bolju elastičnost, klizanje i mobilitet.

Poznato je da cervikalna kralježnica, poput lumbalne ima iznimno važnu adaptacijsku ulogu u posturalnoj i neurofiziološkoj regulaciji; onda kada je slobodna od tenzija, nekomprimirana i funkcionalno pokretna, prilagođavati će se učinkovito novo-uspostavljenim odnosima u atlanto-okcipitalnom segmentu te ih fiziološki efikasno prenositi duž kompletnog mišično-koštanog sustava.

U lokalnom pristupu pripreme važno je također normalizirati i strukture koje se nalaze ispod cervikalne regije i koje svojim napetostima, položajem i funkcijom utječu na tonus, mobilnost i stabilnost gornje cervikalne kralježnice.

Najvažnije područje u tom smislu je rameni pojas, gornja torakalna regija i prva 2 rebra.

Ove se strukture tvore osnovnu platformu koja podupire cervikalnu kralježnicu. Ako ta platforma disfunkcionalna, pokočena, podignuta, rotirana, nemoguće je očekivati da atlas i potiljak dobiju optimalne uvjete za centralizaciju i rasterećenje.

1. Oslobađanje ramenog pojasa

   
   

Rameni pojas obično zadržava velike količine tenzije uslijed kronične fleksijske posture, emocionalnog opterećenja, dugotrajnog sjedenja, kompenzacijskih obrazaca iz donjih dijelova tijela...

U pripremi za rad na C0-C1 potrebno je:

• otpustiti trapezijus s obzirom na njegovu hipertoničnost koja direktno povlači okciput, povećava kompresiju atlasa i iritira subokcipitalni prostor.

• Mobilizirati skapule: trebale bi slobodno kliziti duž toraksa, njihov tonus utjecat će na položaj i pomičnost prvih rebara te tonus dubokog cervikalnog sustava

• Osloboditi pectoralis minor koji ukoliko skraćen povlači ramena prema naprijed, komprimira gornji torakalni otvor i dovodi brahijalni pleksus i fascije vrata u stanje napetosti.

• Osloboditi prva dva rebra koja djeluju kao most između toraksa i vrata. Ako su elevirana, fiksirana ili rotirana uzrokovat će povećani tonus skalenskih mišića, restrikciju brahijalnog pleksusa, smanjenje protoka limfe i venske drenaže, refleksnu hipertoniju paravertebralnih mišića i povećan pritisak prema C0-C1 segmentu.

  
  

Kada se rameni pojas oslobodi, prva rebra spuste u fiziološki položaj a gornji toraks dobije mobilnost, rasteretit će se pritom subokcipitalni prostor, napetosti iz vrata povući će se prema dolje i atlas neće biti zarobljen između antagonističkih sila; shodno tome atlanto-okcipitalni zglob dobit će prostor za nesmetan i harmoničan fiziološki pokret.

Specifično, tretman uključuje preparacijsku fazu dubokom masažom okolnih mekih tkiva a potom i korekcijsku strojnom metodom, pri čemu se atlas dovodi u svoju centričnu poziciju uz pomoć specijalno dizajniranog aparata od strane Dr. Schumperlija i njegovog tima suradnika.

Mobilizacijom subokcipitalnih mišića, ligamenata i fascija u tom području omogućava se atlasu da se oslobodi od tenzija, pokrene i praktički autokorekcijskom i regenerativnom inteligencijom te novonastalim harmoničnijim biotensegritetnim uvjetima sam vrati u svoj centričan položaj.

Poput svakog zgloba, ukoliko je u svom fiziološkom položaju, on će se pokrenuti, spontano obnoviti kvalitet pokreta, uspostaviti novu stabilnost i s vremenom biti u sve boljoj funkciji i harmoniji sa ostatkom kranio-cervikalnog segmenta i ostatka tijela.

Ovakav slijed-od globalne pripreme do lokalne intervencije, omogućiti će da se atlanto-okcipitalne disfunkcije tretiraju učinkovitije, postojanije, s dugoročnijim rezultatom i zasigurno će tokom i nakon terapijskog ciklusa biti popraćene s minimalnim ili nula nuspojava.

Od izuzetne važnosti je naglasiti da se u osoba poodmakle dobi, jednako kao i kod pacijenata kardiovaskularnih bolesti ili onih koji su tokom života imali operacije ili ozbiljnije ozljede i traume glave ili vrata, prije bilo kakve manualne intervencije u kraniocervikalnom segmentu moraju provesti specifične pretrage kojima se procjenjuje elasticitet te protočnost i sigurnosni profil vertebralnih arterija.

Ukoliko se testovi, bilo funkcionalni, bilo doplerski, rengen, MRA ili drugim metodama pokažu pozitivni, koji bi upućivali na kompromitiran krvotok, vaskularnu ranjivost ili njenu potencijalnu disekciju, takvo stanje bi, predstavljalo kontraindikaciju za sve manualne i potencijalno stresne tehnike u tom segmenu, pa jednako tako i za atlasoterapiju.

Dr. Schumperlieva metoda je u potpunosti sigurna između ostalog i iz razloga što se atlas tretmanom ne tretira izravnim manipulativnim zahvatom već se otpuštanjem okolnih mekih tkiva spreciznom trojnom stimulacijom postepeno i bez forsiranja navodi prema svom centričnom položaju, gdje se pritom samostalno usklađuje sa svojom prirodnom strukturom i biomehanikom.

Istretirana mekana tkiva dobit će time bolju cirkulaciju, povećanu elastičnost i mobilnost te na taj način omogućiti atlanto-okcipitalnom zglobu kvalitetan fiziološki pokret oslobođen od pretjeranih tenzija. Takva funkcionalna sloboda regije C0-C1 pozitivno će se odraziti na dinamiku cijele kralježnice, budući da kraniocervikalni prijelaz predstavlja njezinu ključnu neurofiziološku i biomehaničku "ulaznu točku".

U tim uvjetima tijelo stječe preduvjete za optimizaciju brojnih vitalnih funkcija, osobito onih koji ovise o kvalitetnoj cerebrospinalnoj dinamici, funkciji vertebralnih arterija, regulaciji tonusa autonomnog živčanog sustava i slobodi kraniosakralnih membrana.

Klinička praksa pokazuje da takva normalizacija može dovesti do:

• smanjenja tenzijskih i cervikogenskih glavobolja

• ublažavanja ili potpunih rješavanja migrenskih napadaja

• poboljšane oksigenizacije mozga

• veće fleksibilnosti vratnih i perifernih zglobova

• bolje ravnoteže i tjelesne posture

• poboljšane psihomotorike i propriocepcije

• smanjenje funkcionalnih skolioznih devijacija kralježnice

• povećanog bioelektriciteta uslijed manjeg pritiska na spinalne živce i korjene

• boljeg senzomotoričkog odziva gornjih ekstremiteta uključujući i klinička poboljšanja kod sindroma karpalnog kanala

• smanjenja miogeloza i fibromialgija

• Nerijetko poboljšanje kraniocervikalne dinamike može doprinijeti i stabilizaciji neurovegetativnog sustava što će se očitovati smanjenjem učestalosti neuroloških i autonomnih disfunkcija.

Važno je razumjeti da sve ove promjene neće proizaći iz jednog izoliranog zahvata kao što je korekcija atlasa već da mogu biti potaknute istim, kroz usklađene interakcije pobuđenih mekih tkiva, živćanog sustava, fascijalnih lanaca i dinamika fluida, koji se ovim važnim tretmanom mogu pobuditi, manifestirati i pokrenuti učinkovito organizam prema svojoj optimalnoj formi, autoregulaciji i homeostazi.