U današnje vrijeme sve se manje krećemo, a sve više sjedimo: u autu, za računalom, na mobitelu, pa čak i kad “odmaramo”. Tijelo to pamti. Kad se malo krećemo, pokret postaje siromašniji, mišići se skraćuju, zglobovi gube prirodnu elastičnost, a tkiva postaju krutija i “manje živa”. S vremenom izgubimo onaj prirodni osjećaj za tijelo: više smo u glavi, manje u pokretu, pa znakove umora, napetosti i preopterećenja često ignoriramo dok ne zaboli. U takvom načinu života nije čudn

Esej o bolesti kao putu sazrijevanja, svijesti o prehrani i odgovornosti prema vlastitom životu Predgovor Tijelo nam uvijek govori, ali u početku nikada glasno; tada ga možemo čuti samo ako se dovoljno utišamo, onda kada ga slušamo s pažnjom i razumijevanjem i kada smo spremni od njega učiti. U to vrijeme nisam imao osjećaj da činim ništa pogrešno. Živio sam studentski život u Veneciji, gradu koji te sam po sebi odvede u neku svoju stvarnost, i hranio se onako kako se hrane m