Tijelo koje me na trenutak zaustavilo kako bih ga naučio čuti

Esej o bolesti kao putu sazrijevanja, svijesti o prehrani i odgovornosti prema vlastitom životu

Predgovor

Tijelo nam uvijek govori, ali u početku nikada glasno; tada ga možemo čuti samo ako se dovoljno utišamo, onda kada ga slušamo s pažnjom i razumijevanjem i kada smo spremni od njega učiti.

U to vrijeme nisam imao osjećaj da činim ništa pogrešno. Živio sam studentski život u Veneciji, gradu koji te sam po sebi odvede u neku svoju stvarnost, i hranio se onako kako se hrane mladi ljudi iz istog konteksta. Bilo je puno druženja, puno večeri koje se spontano nastavljaju jedna u drugu, i gotovo uvijek čaša vina pri ruci. Ne iz pretjerivanja, već iz pripadnosti — jer vino je tada bilo dio svakodnevice, društvenog ritma, gotovo kulture disanja.

Hrana je bila jednostavna i ponavljajuća. Tjestenina, najčešće od industrijske pšenice, i pelata iz konzerve, crveni umaci koji su se činili laganima, gotovo zdravima. Nisam osjećao težinu, nisam imao jasne simptome koji bi me upozorili. Tijelo je još držalo liniju, još je šutjelo.

Važno je reći: nisam bio potpuno nesvjestan. Već tada sam razmišljao o prehrani. Ulazio sam u bio shopove, zanimalo me što znači „zdravo“, čitao sam etikete. Ali u toj slici žitarice su imale gotovo sveti status. Pšenica se nije dovodila u pitanje. Smatrala se sigurnom, neutralnom, gotovo nužnom. Da mi je netko tada rekao da bi upravo ona mogla biti problem, nasmijao bih se.

Nisam znao za histamin. Nisam znao za mikroupale. Nisam znao da tijelo pamti ponavljanje, a ne ekstrem. Znao sam samo da živim, da se tražim, i da negdje duboko u sebi osjećam laganu napetost — ne u tijelu, nego u životu. Pjevačka karijera je tinjala, nikada sasvim mirna, nikada sasvim pokrenuta. Taj nemir nije bio dramatičan, ali je bio stalan.

Tijelo je čekalo svoj trenutak da progovori.

Prvi vidljivi simptomi pojavili su se upravo ondje gdje je tijelo najizloženije pogledu drugih — na licu. Povremeni seboreični dermatitis, iznad obrva, oko usana i u labijalnim borama. Dolazio bi i odlazio, bez jasnog obrasca. Nije bolio. Nije alarmirao. Bio je dovoljno blag da se može zanemariti, a opet dovoljno prisutan da se primijeti u ogledalu.

Gledao sam to kao površinski problem. Koža, mislio sam, ima svoje faze. Stres, umor, promjena klime. Nisam u tome vidio poruku, samo smetnju. Danas mi je jasno da je tijelo tada biralo najtiši mogući način da se izrazi — kao da je provjeravalo hoću li ga primijetiti.

Nakon toga su se znakovi počeli spuštati dublje. Pojavilo se perutanje i čudan, difuzan svrbež duž cijele kralježnice, sve do lumbalnog dijela i sakroilijačnog područja. Ne bol, nego osjećaj da se nešto iznutra ne smiruje. Sezonske prehlade i gripe postajale su neizaostavni folklor godišnjih doba. Ubrzo su se počele javljati i česte urogenitalne infekcije — neobjašnjive, uporne. Vodio sam brigu, bio odgovoran, ali tijelo je reagiralo preosjetljivo. Antibiotici su dolazili i odlazili, ali problem se vraćao.

Cijelo to vrijeme osjećao sam se zdravim. Nikada nisam sumnjao u vlastito zdravlje. U mladosti sam imao samo odstranjenje krajnika — i to je bilo sve. Pjevanje me već tada stavljalo u režim promišljanja o tijelu, o zdravlju, o izdržljivosti. Imao sam dobru namjeru, ali ne i dovoljno znanja. Govorimo o devedesetim godinama prošlog stoljeća — daleko od današnje razine razumijevanja.

A onda, jednog ljeta, s trideset i šest godina, zaspao sam blizu klime. Probudio sam se s bezazlenim bronhitisom. Tako se barem činilo. No bronhitis nije prolazio. Prerastao je u nešto veće. To ljeto bilo je ispunjeno stresom zbog već dogovorenih koncerata. Pokušavao sam se „dovesti u red“ — antibioticima, inhalacijama, naporom da izdržim. Ali stanje se pogoršavalo.

Bronhitis je prerastao u upalu pluća koju sam vukao cijelo ljeto. A zatim se, gotovo neprimjetno, upala proširila dalje. Disanje je postalo teže, umor dublji. Srce se počelo javljati — ne bolom, nego promjenom ritma. Kasnije će se to imenovati kao miokarditis i dilatativna kardiomiopatija.

Srce je radilo samo na trideset i pet posto snage, praktički bilo u redu za transplataciju.

Nedugo zatim pokazalo se da ni jetra više ne podnosi teret. Ušla je u prvi stadij ciroze. Tada je postalo jasno da se ne radi o jednom organu, nego o cijelom sustavu koji je godinama nosio više nego što je mogao.

Najtiši, ali i najteži trenutak bio je onaj u kojem sam shvatio da pjevanje više neće biti moguće. Glas nije mogao živjeti bez srca sposobnog da podržava dah.

Jedan životni identitet se zatvarao, a kao što u životu uvijek biva, jedan drugi je istodobno započeo dobijati prve konture i smjernice razvoja.

Sljedile su medicinske intervencije. Dvije električne kardioverzije — zaustavljanje i ponovno pokretanje srca električnim impulsom u pokušaju vraćanja sinusnog ritma. Zatim dvije ablacije. Djelomično uspješne, ali aritmije su se vraćale. Medicina je dijelom ublažila simptome bolesti, ali nije mogla dovršiti priču.

Život s aritmijama postao je stvarnost. I upravo tada započeo je moj stvarni odnos sa zdravljem. Počeo sam čitati, učiti, istraživati. Manualna terapija, osteopatija, kiropraktika, atlasoterapija. Mehanički odnos prema tijelu s jedne strane, razumijevanje prehrane i metaboličkih procesa s druge. Ta dva smjera su se u meni prirodno spojila u cjelovit terapijski pristup.

Radio sam s ljudima, ponekad i sedam ili osam klijenata dnevno. Bio sam još uvijek pod aritmijama, ali osjećao sam da se kotač urušavanja zaustavio. Smjer se promijenio. Snaga se vraćala a s njom i nova smjelost i povjerenje u budućnost. Stabilnost se počela pojavljivati u fragmentima. Psiha, emocije, odnos prema sebi — sve se polako slagalo i počelo radovati jednoj novoj razvojnoj perspektivi.

Bolest je prestala biti neprijatelj. Postala je sugovornik.

Danas znam da staroj verziji sebe iz Venecije ne bih imao što reći. Taj put se nije mogao niti trebao preskočiti.

Ideal, disfunkcija, bolest, refleksija, borba, nova svijest, povratak ravnoteži — sve su to bili samo naoko isprekidani fragmenti jednog cjelovitog razvojnog luka. I on se i dalje nastavlja.

U današnjoj prehrani krenuo sam izbacivanjem onoga što mom tijelu djeluje kao otrov: alkohola, glutena industrijske pšenice, kazeina, kvasaca, histamina, šećera, prerađene, suhomesnate i konzervirane hrane, rafiniranih ulja i aditiva. Hrana je postala jednostavna, elementarna, svježa, jasna. Ne kao dijeta, već kao pristup, odnos naspram prirodnog i životnog.

Ali prehranu doživljavam i kulturološki. Kroz prehranu predaka, kroz tradicionalne recepte koje obožavam kuhati. Poštujem kulturu iz koje jelo dolazi, a iz njega samo uklonim ono što meni osobno škodi. Rižot može i bez parmezana, Béchamel mogu napraviti s pirom. Uz malo mesa ide velika salata. Čaša izvrsnog vina — jedna, ne dvije. Osjećaj za osobnu mjeru, harmonija, ritmovi godišnjih i životnih doba i novostječeni odnos pun topline, razumijevanja i suradnje sa vlastitim tijelom!

Kuhinja je tako postala mjesto tihe alkemije, a hrana istovremeno užitak i lijek.

Energija, supstanca i inspiracija. Ne kao biokemijski savršena, već kao energetski autentična, životna i istinita.

Epilog

Postojanje uzvraća — uvijek istom mjerom.

Onako kako u život utkamo: s dubinom, sa strukturom, osviješteno, prožeto ljubavlju — tako nam se i vraća.

I dobro je da je tako. Jako dobro!

Jer u slobodi postojanja imamo priliku postati odgovorni, zreli — i konačno prisutni, ne samo u organizaciji vlastitog života već i sukreaciji vlastitog bića.

Tagovi

#tijeloisvijest

#zdravljekaoodnos

#bolestkaoput

#prehranasvijesti

#intimniesej

#tjelesnainteligencija

#histamin

#upala

#srceiritem

#kardiomiopatija

#ozdravljenje

#manualnaterapija

#osteopatija

#chiropraktika

#prehranakaoterapija

#kulinarskasvijest

#tradicionalnakuhinja

#odnospremahrani

#alkemijakuhinje

#svijestotijelu

#ritamživota

#odgovornostpremazdravlju

#osobnirazvoj

#duhovnirazvoj

#životniritam

#zdravljebezdogme

#svjesnoživljenje

#tišinapromjene

#ljubavpremaživotu

#prisutnost